MONTESORI METOD RADA U VRTIĆU NAŠA VILA U ZEMUNU
Montesori koncepcija je svetski priznata pedagoška koncepcija u obrazovanju i vaspitanju dece i naglašava značaj urođenih potencijala deteta, kao i njegov prirodni razvoj. Svako dete poseduje urođenu motivaciju za samoizgrađivanjem, koja se objašnjava posedovanjem urođenje šeme integralnog odnosa sa okruženjem i potrebom deteta za slobodom.
Za razvoj deteta su značajni senzitivni periodi koji se izražavaju kroz snažan interes za dugotrajno ponavljanje određenih postupaka bez vidljivog razloga za odrasle. Ukoliko su odrasli svesni tih perioda i ukoliko ih prepoznaju, uveliko mogu pomoći detetu da baš u to, najoptimalnije vreme, razvije date veštine do maksimuma. Senzitivni periodi su važni jer ni jednom drugom periodu u svom životu dete neće biti sposobno da usvoji određeno znanje tako uspešno i lako kao tada.
Montesori metoda poklanja veliku pažnju baš tim periodima. Ti periodi se odnose na: razvoj jezika, razvoj pokreta, razvoj društvenosti, reda, percepcije i finih pojedinosti. Jednom kad senzitivni period prođe, detetu postaje mnogo teže da usvoji određena ponašanja. Zadatak odraslih je da prate potrebe deteta i da organizuju sredinu i svoje ponašanje tako da dete u potpunosti iskoristi ovo vreme posebne osetljivosti. Montesori pedagogija odgovara na te potrebe razrađujući poseban materijal i vežbe kao odgovor na senzitivne periode, pa tako: vežbe praktičnog života, vežbe za podsticanje perceptivnih sposobnosti, vežbe za podsticanje govora, vežbe za matematiku i vežbe za kosmičko vaspitanje. Zahvaljujući ovom sistemu vežbi dete stiče temelje budućeg delanja: koncentraciju, usklađenost pokreta, sposobnost slobodnog izbora, odgovornost, red, volju i ustrajnost.
Mi negujemo ovaj metod rada u „Našoj Vili“.
U „Našoj Vili“ naglasak nije na podučavanju deteta, nego se osigurava podsticajna sredina koja povećava dečiju prirodnu radoznalost i omogućava da kroz igru deca spontano uče otkrivanjem. Naša deca su aktivna sve vreme boravka u vrtiću, naši vaspitači poštuju individualni tempo razvoja svakog deteta. U središtu našeg programa je dete a mi:
poštujemo dečji tempo razvoja,
negujemo praktičan rad i neposredno iskustvo,
motivišemo decu ličnim razvojem, praktikujemo rad u malim grupama kao i individualni rad kao podršku svakom detetu,
naši vaspitači pažljivo usmeravaju decu,
svako dete formira svoj "ciklus aktivnosti",
negujemo slobodu kretanja i rada, samodisciplinu, naša deca se uzajamno pomažu,
naša deca imaju slobodu samostalnog otkrivanja, negujemo prirodnu radoznalost dece i podstičemo ih,
izvor znanja se dobija kroz interakciju: dete - sredina – materijali.
Ukoliko želite više informacija o shvatanjima razvoja deteta Marije Montesori pogledajte ovde.
*(deo koji sledi je preuzet sa sajta www.uecpd.org)
Svoje učenje o razvoju deteta Marija Montesori zasniva na principima: rad, nezavisnost, koncentracija, samodisciplina, samokonstrukcija, intencionalni pokret, sloboda izbora. Obrazovanje nije usvajanje činjenica od strane deteta, već podsticanje njegove prirodne potrebe za učenjem oslanjanjem na njegovu unutrašnju motivaciju. ”Dete se ne razvija učeći reči, nego sticanjem iskustava “ – rekla je Marija Montesori. Suštinska odlika humanističkog pristupa Marije Montesori je: da polazi od prirodnog razvoja deteta, prirodnog „instinkta“ deteta za samoizgrađivanjem, slobodnog izbora materijala za razvoj kojima razvija svoje sposobnosti.
Verovala je da decu treba poštovati, a najvažniji cilj je bio da se omogući deci slobodan razvoj. Temelj i cilj njezine pedagogije je priznavanje ljudskog dostojanstva detetu. Vaspitanje se ne sme direktno mešati u razvoj deteta, već treba pružiti indirektnu pomoć za samovaspitanje.
U središtu Montesori pedagogije je dete. Ne podređuju se deca unapred određenom planu i programu, nego se plan i program određuje prema sposobnostima, interesovanjima, mogućnostima, uslovima pojedinog deteta. Ciljevi obrazovanja nisu unapred definisana očekivanja koja su određena van deteta, nego je cilj Montesori pedagogije da svako nađe svoju ulogu, svoje mesto, svoj cilj postojanja i da mu se da mogućnost da to ostvari. Zadatak svakog vaspitača/ učitelja je da osigura odgovarajuću sredinu i materijale koji će podsticati samostalnu aktivnost dece.
Osnovno pitanje Montesori pedagogije - da li detetu treba pomoć drugih ili ne?
Moto Montesori pedagogije " Pomozi mi da uradim sam" nastao je iz sagledavanja odnosa dete odrasli i uloge odraslog u procesu učenja, za koji Marija Montesori kaže: „Mi služimo decu. Smatramo da su deca nalik na nežive lutke; peremo ih, hranimo kao što se čini sa lutkama. Nikad ne pomišljamo da dete koje ne čini nešto, ne ume to da čini, da će morati to da čini i da mu je priroda pružila sva sredstva da bi mogao da nauči to da čini. Naša dužnost prema njemu je svakako da mu pomognemo da savlada korisne radnje. Majka koja hrani dete, a ne čini ni najmanji napor da ga nauči da drži kašiku i da sam traži usta, ili koja ga, dok ona sama jede, ne poziva da barem gleda kako ona to radi, nije dobra majka. Ona vređa ljudsko dostojanstvo svog deteta, tretira ga kao lutku iako je čovek po prirodi usmeren da se brine o sebi.
Ko ne shvata da naučiti jedno dete da jede, da se pere, da se oblači, mnogo je duži, teži i strpljiviji posao nego hraniti ga, prati ili oblačiti. Prvi posao je posao edukatora, a drugi je posao sluge.”
Odrasli, vaspitači i roditelji, treba da daje detetu rastuću nezavisnost, u okviru granica relativne sigurnosti. To za posledicu ima veći stepen tolerancije i samopouzdanja deteta. Protivnici Montesori pedagogije često tvrde da se tu radi o pedagogiji bez pedagoga što obrazlažu autodidaktičkim materijalom i izjavama Marije Montesori da je za proces učenja odgovornost preuzelo dete.